Summer in Siam

Sad baš čekam nešto. Donekle naslućujem da neće biti ništa od toga, tj. da kad eventualno dođe osjećat ću se, paaaaa loše. Ali problem nastaje što sam na taj osjećaj navikao (to vam je onaj osjećaj kada se kao veselite nečem, a ništa od toga i jbg onda) i sad dok mislim da će opet doći do njega uhvatio sam se u tome da mu se veselim.
Ovo je novo.
Umjereno se veselim nečem lošem.
To nije zdravo.

***(par minuta kasnije)***

Da. ispada da sam imao pravo.
Proklet bio, no moram se pitati, jer vjerujem da nisam jedini takav, što je to u ljudima da priželjkuju loše stvari? Može li biti da su naučeni na život razočaranja pa iz navike se vesele nečem poznatom. Nečem stalnom.
Ili smo tako napravljeni da smo jednostavno autodestruktivno u duši. Možda volimo bol. Na ovaj ili onaj način.

Idemo dalje...

Danas sam zbog posla morao razmišljati o tome što nas čini ljudima, točnije o očuvanju ljudskosti. Konkretno ima jedan lik koji da bi spasio ono što vrijedi spasiti gubi sebe, gubi čovjeka u sebi. Možda će ga se njegovi odreći zato što je postao takav kakav jest, ali on je postao takav.....ne-sasvim-čovjek da bi njih spasio i ako on nije onaj čovjek koji je bio prije svega, onaj koji je htio žrtvovati sebe, što on na kraju može zaključiti zašto je to napravio jer mu sad ionako nije bitno? Ne pitajte otkud te stvari.
Ali stvarno, tijekom života se mijenjamo i recimo da sa 20 godina čovjek nešto želi, deset godina kasnije on nije više taj čovjek, a recimo da je želja bila jedna od onih univerzalnih koje želiš na duge staze. Dali on još želi to, a ako želi, zašto želi? Jer razlog ne može biti isti kad on nije isti čovjek. Pa me zanima zašto se uopće truditi čuvati svoje karakteristike, biti taj karakter kad će on ionako nestati u promjeni?


P.S. Pegy, idem na FOI.

Danas sam s frendom bio na kavi u nekoj rupi, ali rupi. Stvar je u tome što mi tražimo po gradu što veću rupu da se u nju smjestimo jer tamo nam je najbolje. Nema naperlitanja, lažnih ljudi, pretvaranja i spikica o krpicama. Par dijelova inventara, svaki u svom kutu, pijan i brine se sa svoja posla. Ponekad nas dave pričama, ponekad traže nekoga za pričanje naslonjeni na šank. Istina, takva atmosfera je za pogreb ili slično, ali nama se sviđa jer to je život, a ne ono što susrećemo drugdje. A možda se i osjećamo bolje dok vidimo takvu bijedu. Iz ovog ili onog razloga - tamo smo.

Uglavnom, da ne skrenem previše s teme. Stali smo pričati kako sad odlazimo na faks i slične nebuloze, a da nismo obavili još neke stvari koje smatramo da moramo zajedno obaviti. Ponajviše putovanje negdje.....U neki grad, neku zemlju, bilo gdje. No shvatio sam da već u startu činimo pogrešku i htio sam frendu ukazati na nju, ali sav se razveselio na spomen toga, a i vani je ionako kišilo, pa zašto da još više tmurim atmosferu? Shvatio sam da radimo planove. Loše....Loše.... Htio sam mu reći da pita svog starog koliko je on toga planirao, a da se nije ostvarilo. No nisam imao srca.
Većina ljudi koje znam se ni ne sjeća prijatelja iz mladosti. Mislim da će tako biti i sa svima nama. Svatko će otići na svoju stranu i to je to. Planovi će se rasplinuti.
No zašto ljudi planiraju toliko kad je očito da se većina toga ne ostvari. Jeli to želja ili opet zabluda da će biti bolje....

Ne znam. Nije ovo baš nešto smisleno, niti ima zaključka. Ali vrijeme je bilo da nešto napišem jer....još tjedan i pol...nakon toga, tko zna? Možda i završimo u Irskoj. Takav je barem plan.

Hej.


Pozdravljam vas s ovog mjesta gdje god ono bilo. Neki me možda i znaju, barem moj stil jer mislim da sam razvio jedan. Već sam imao par blogova, zadnji je čak i imao svoju stalnu publiku....sve ono što sam želio, no kako to inače ide i taj blog je morao naći svoj kraj, a našao ga je u mojoj želji da vidim kako ću se osjećati ako kliknem na onaj famozni "Obriši blog" ili kako se već zove. Završio je neslavno jer nisam ni plakao niti se valjao u smiji nakon klika...osjećao sam se kao i par Trenutaka prije - isčekujući nešto. No ništa se pojavilo, a ja sam ostao ugodno umrtvljen.

I sad krećem od prvog koraka, sa zgodnim mojim imenom (premda je ono prošlo bilo savršeno i mislim da ću se vratiti na njega), a ime bloga je totalno promjenjeno, ne zato što sam napustio vjeru u Trenutke nego zato što sam čuo jednu pjesmu i kao što sam uvijek govorio da glazba može potaknuti na sve tako me potakla na otvaranje novog bloga. Neke stvari se moraju čuti ljudi. Dakle glazba. Glazba je stimulans, a razlozi su mnogi, no onaj koji se u ovom ili onom obliku pojavlje je taj da imam nešto za reći i, ovako u sjeni relativne anonimnosti, mogu činiti upravo to.

Pa evo i današnje teme: